Od četrnaestog do sedamnaestog stoljeća
By J.K. Rowling
Iako su je europski istraživači nazvali “Novim svijetom” kad su prvi put stigli do tog kontinenta, čarobnjaci su znali za Ameriku dugo prije bezjaka (napomena: dok svaka nacija ima svoj naziv za “bezjake”, američka se zajednica služi žargonskim izrazom “nečar”, što je skraćenica za “nema čarolije”). Razni načini magijskog putovanja – među njima metle i aparacije, da se i ne spominju vizije i predosjećaji – značili su da su čak i vrlo udaljene čarobnjačke zajednice bile u međusobnom doticaju od Srednjeg vijeka nadalje.
Zajednice čarobnjaka američkih domorodaca, Europe i Afrike znale su jedne za druge davno prije doseljavanja europskih nečara u sedamnaestom stoljeću. Već su bile svjesne mnogih sličnosti između svojih zajednica. Izvjesne su porodice bile očito “čarobne”, a čarolija se znala javljati i neočekivano u lozama gdje se dotad nije znalo ni za čarobnjaka ni za vješticu. Ukupni omjer čarobnjaka i nečarobnjaka činio se stalnim u svim stanovništvima, kao i stavovi nečara, odakle god bili rodom. U zajednici američkih domorodaca pojedine su vještice i čarobnjaci bivali prihvaćeni, pa čak i uvažavani u svojem plemenu, postajući znameniti po umijeću liječenja kao šamani, ili pak iznimni lovci. Međutim, drugi su bili stigmatizirani zbog svojih vjerovanja, često uz tumačenje da su ih posjeli zloćudni duhovi.
Legenda o “šetaču koža” američkih domorodaca – zloj vještici ili čarobnjaku koji se po volji može pretvoriti u životinju – temelji se na činjenicama. Oko američkih domorodačkih animagusa stvorila se legenda da žrtvuju članove bliske obitelji kako bi stekli moći preobražavanja. Zapravo, većina animagusa poprimala je životinjsko obličje kako bi izbjegavala progon ili lovila za pleme. Takve pogrdne glasine često su potjecale od nečarskih šamana, koji su katkad lažirali svoje čarobnjačke moći, pa su strahovali od razobličavanja.
Čarobnjačka zajednica američkih domorodaca bila je posebno nadarena za životinjsku i biljnu magiju, a naročito su njezini napici bili umnogome profinjeniji od onih poznatih u Europi. Najuočljivija razlika između magije kakvu su primjenjivali američki domoroci i one europskih čarobnjaka bio je izostanak čarobnog štapića.
Čarobni je štapić potekao iz Europe. Štapići usredotočuju magiju kako bi njezino djelovanje bilo preciznije i u isti mah moćnije, premda se općenito smatra kako je obilježje ponajboljih vještica i čarobnjaka umijeće stvaranja magije vrlo visoke kakvoće bez uporabe štapića. Kao što su animagusi i tvorci napitaka pokazali, magija bez čarobnog štapića može doseći veliku složenost, ali izvođenje čarolija i preobrazbi bez njega je vrlo teško.
Sedamnaesto stoljeće i nakon njega
By J.K. Rowling
Kad su se europski nečari počeli seliti u Novi svijet, u Americi su se nastanile i nove vještice i čarobnjaci europskog podrijetla. Poput nečarskih bližnjih, domovinu su napustili iz niza razloga. Neke je tjerala želja za pustolovinom, ali većina ih je bježala: katkad zbog progona nečara, katkad od druge vještice ili čarobnjaka, ali i od čarobnjačkih vlasti. Ovi potonji nastojali su se pomiješati sa sve većim dotokom nečara, ili sakriti među čarobnjačkim stanovništvom američkih domorodaca, koji su europskoj subraći uglavnom pružali dobrodošlicu i zaštitu.
Od početka je, međutim, bilo jasno da će Novi svijet biti nesmiljeniji okoliš za vještice i čarobnjake od Starog. Za to su postojala tri glavna razloga.
Kao prvo, poput svojih nečarskih bližnjih, došli su u zemlju s malo pogodnosti, izuzev onih koje su sami stvorili. Kod kuće su morali samo svratiti u obližnju Ljekarnu kako bi došli do nužnih sastojaka za napitke: ovdje su ih morali pronalaziti među neznanim magijskim biljkama. Nije bilo službenih štapićarnica, dok je Škola vještičarenja i čarobnjaštva Ilvemorny, koja će se jednog dana ubrajati u najveće magijske ustanove svijeta, u to vrijeme bila puka straćara s dvoje predavača i dva učenika koja su ostala siročad.
Kao drugo, naspram postupaka bližnjih nečara nemagijsko je stanovništvo iz domovine većine čarobnjaka djelovalo dopadljivo. Ovi doseljenici ne samo da su zaratili s domorodačkim stanovništvom Amerike, što je zadalo udarac jedinstvu magijske zajednice, nego su zbog svoje religioznosti bili i krajnje nesnošljivi prema svakom tragu magije. Puritanci su drage volje optuživali jedni druge za okultne aktivnosti uz najtanje dokaze, pa su vještice i čarobnjaci Novog svijeta s pravom gajili krajnju nepovjerljivost prema njima.
Posljednji i vjerojatno najopasniji problem s kojim su se u Sjevernoj Americi suočili novopridošli čarobnjaci bili su strugači. Budući da je čarobnjačka zajednica u Americi bila mala, raspršena i tajnovita, tada još nije imala mehanizam za provedbu zakona. To je stvorilo vakuum u koji je ušla beskrupulozna banda čarobnjačkih plaćenika mnogih stranih nacionalnosti koji su se udružili u brutalnu, zastrašujuću udarnu grupu posvećenu ne samo lovu na poznate zločince, nego i na bilo koga drugoga tko bi mogao vrijediti zlata. Kako je vrijeme protjecalo, strugači su bivali sve iskvareniji. Udaljeni od dosega zakona magijskih vlasti iz rodne zemlje, mnogi su se odali uživljavanju u autoritet i okrutnost izvan ovlasti svoje zadaće. Takvi su strugači uživali u krvoproliću i mučenju, a čak su išli dotle da krijumčare čarobnjačke bližnje. Broj strugača umnožio se diljem Amerike potkraj sedamnaestog stoljeća, a ima dokaza da nisu prezali od predstavljanja nedužnih nečara kao čarobnjaka, ne bi li ubrali nagrade od lakovjernih nemagijskih članova zajednice.
Zloglasni progon vještica u Salemu 1692.-1693. bio je tragedija za čarobnjačku zajednicu. Povjesničari čarobnjaštva slažu se da su među takozvanim puritanskim sucima bila najmanje dva poznata strugača, koji su podmirivali zavade stvorene tijekom boravka u Americi. Brojne usmrćene bile su doista vještice, iako nimalo krive za zlodjela zbog kojih su ih uhitili. Druge su ble tek nečarice koje su se pehom našle u žarištu opće histerije i pomame za krvlju.
Salem je u magijskoj zajednici bio značajan i iz razloga nevezanih uz tragične žrtve. Njegova je prva posljedica bilo izazivanje bijega niza vještica i čarobnjaka iz Amerike, dok ih se mnogo više odlučilo ne nastaniti ondje. To je dovelo do zanimljivih razlika u omjeru magijskog stanovništva između Sjeverne Amerike s jedne, te Europe, Azije i Afrike s druge strane. Sve do početnih desetljeća dvadesetog stoljeća u ukupnom stanovništvu Amerike bilo je manje vještica i čarobnjaka nego na ostala četiri kontinenta. Čistokrvne porodice, dobro informirane putem čarobnjačkih novina o aktivnostima puritanaca i strugača, rijetko su kad putovale u Ameriku. To je značilo nastanak daleko većeg postotka čarobnjaka i vještica nečarskog roda u Novom svijetu nego drugdje. Dok su se te vještice i čarobnjaci često potom vjenčali i osnovali posve magijske obitelji, čistokrvna ideologija koja mori velik dio magijske povijesti Europe stekla je daleko manje uporište u Americi.
Možda je najznačajniji utjecaj Salema bilo stvaranje Magijskog kongresa Sjedinjenih Američkih Država 1693. godine, oko stotinu godina prije njegova nečarskog pandana. Poznat među svim američkim vješticama i čarobnjacima pod skraćenicom MACUSA (što se obično izgovara kao “makuza”), bila je to prva prilika u kojoj se sjevernoamerička čarobnjačka zajednica okupila da sama sebi napiše zakone, što je u praksi uspostavilo magijski svijet unutar nečarskog svijeta kakav je već postojao u većini drugih zemalja. MACUSA-in prvi zadatak bio je izvođenje pred sud strugača koji su izdali vlastiti rod. Oni koji su bili osuđeni za umorstva, krijumčarenje čarobnjaka, mučenje i svakojake druge okrutnosti bili su pogubljeni zbog svojih zlodjela.
Nekoliko najzloglasnijih strugača izbjeglo je ruci pravde. Praćeni međunarodnim uhidbenim tjeralicama, zauvijek su zameli svoj trag u nečarskoj zajednici. Neki su se vjenčali s nečarima i utemeljili porodice u kojima su, čini se, magijska djeca bila iskorijenjena u korist nemagijskih potomaka kako bi se održala krinka strugača. Osvetoljubivi strugači, izbačeni iz svojeg naroda, potomcima su prenijeli apsolutno uvjerenje da je magija stvarna, kao i vjerovanje da vještice i čarobnjake treba istrebljivati gdje god da se zateknu.
Američki povjesničar magije Theophilus Abbot identificirao je nekoliko takvih porodica, odreda duboko uvjerenih u magiju i punih mržnje prema njoj. Možda je dijelom i zbog protumagijskih vjerovanja i postupaka potomaka strugačkih porodica sjevernoameričke nečare često teže nasamariti i zavarati u pitanjima magije nego pripadnike mnogih drugih nacija. To je ostavilo duboke posljedice na način upravljanja američkom čarobnjačkom zajednicom.
Zakon Rappaport
By J.K. Rowling
Petnaesta predsjednica MACUSA-e Emily Rappaport 1790. je godine uvela zakon namijenjen stvaranju potpune segregacije čarobnjačke i nečarske zajednice. Do toga je došlo nakon jednog od najozbiljnijih kršenja Međunarodnog statuta o tajnosti, nakon kojeg je Međunarodna udruga čarobnjaka ponižavajuće kaznila MACUSA-u. Stvar je bila utoliko ozbiljnija zbog toga što je do kršenja došlo unutar same MACUSA-e.
Ukratko, katastrofa je bila vezana uz kći pouzdanog čuvara riznice i dragota (dragot je američka čarobnjačka valuta, a čuvar dragota je, kako njegov naslov daje naslutiti, otprilike ekvivalentan ministru državne riznice). Aristotle Twelvetrees bio je sposoban čovjek, ali njegova je kći Dorcus bila tupava koliko i privlačna. Bila je loša učenica u Ilvemornyju, a u vrijeme kad je njezin otac došao na taj visoki položaj živjela je kod kuće, gotovo nikad se ne baveći magijom, jer se iznad svega zanimala za odjeću, uređivanje kose i izlaske.
Jednog se dana na mjesnom pikniku Dorcus Twelvetrees silno zaljubila u naočitog nečara po imenu Bartholomew Barebone. Dorcus pritom nije znala da je Bartholomew potomak strugača. Nitko u njegovoj obitelji nije bio magičan, ali njegovo je vjerovanje u magiju bilo duboko i nepokolebljivo, baš kao i njegovo uvjerenje u to da su sve vještice i svi čarobnjaci zli.
Sasvim nesvjesna opasnosti Dorcus je primila Bartholomewevo pristojno zanimanje za njezine “male trikove” zdravo za gotovo. Navođena nevještim pitanjima svojeg ljepotana povjerila mu je tajne adrese i MACUSA-e i Ilvemornyja, kao i podatke o Međunarodnoj udruzi čarobnjaka, te svim načinima na koje te ustanove nastoje štititi i prikrivati čarobnjačku zajednicu.
Prikupivši sve informacije koje je mogao od Dorcus, Bartholomew je ukrao čarobni štapić koji mu je ona susretljivo demonstrirala, pokazao ga svim novinarima do kojih je uspio doći, pa okupio naoružane prijatelje i posvetio se progonu, a bude li ikako moguće i ubijanju svih vještica i čarobnjaka u blizini. Bartholomew je k tome dao tiskati letke s navodom adresa na kojima se vještice i čarobnjaci okupljaju, te slao pisma uglednim nečarima, od kojih su neki smatrali neophodnim istražiti događaju li se doista “zla okultna okupljanja” na navedenim mjestima.
Sav opijen svojom misijom razobličavanja vještičarenja u Americi, Bartholomew Barebone prešao je mjeru kad je otvorio vatru na, kako je vjerovao, skupinu čarobnjaka iz MACUSA-e, za koju se ispostavilo da su nečari koji su imali peh izaći iz sumnjive zgrade dok ju je motrio. Nasreću, nitko nije poginuo, a Bartholomew je uhićen i zatvoren zbog tog zločina bez potrebe da se MACUSA umiješa. To je pružilo silno olakšanje MACUSA-i, koja je muku mučila da izađe nakraj s teškim posljedicama Dorcusinih lakoumnosti.
Bartholomew je naširoko raspačao svoje letke, a nekoliko novinskih listova shvatilo ga je dovoljno ozbiljno da objavi slike Dorcusinog čarobnog štapića uz napomenu da se “rita kao mazga” ako se njime mahne. Pozornost usmjerena na zgradu MACUSA-e bila je tolika da se morala preseliti. Kao što je predsjednica Rappaport bila prisiljena reći Međunarodnoj udruzi čarobnjaka na javnoj istrazi, nije mogla biti sigurna u to da su baš sve osobe koje su primile informacije od Dorcus njih zaboravile Obliviranjem. Curenje je bilo tako široko i sveobuhvatno da su se njegove posjedice osjećale još godinama.
Iako su mnogi u magijskoj zajednici poveli kampanju da ju se doživotno zatvori ili čak smakne, Dorcus je provela samo godinu dana u zatvoru. Teško obeščašćena, krajnje ošamućena, nakon izlaska je zatekla uvelike promijenjenu čarobnjačku zajednicu, pa je ostatak svojih dana provela u samovanju, sa zrcalom i papigom kao najdražim sudruzima.
Zbog lakomislenosti Dorcus na snagu je stupio zakon Rappaport. Zakon Rappaport uveo je strogu segregaciju zajednica nečara i čarobnjaka. Čarobnjaci se više nisu smjeli sprijateljiti ili vjenčati s nečarima. Kazne za zbližavanje s nečarima bile su stroge. Komuniciranje s nečarima bilo je ograničeno samo na ono najnužnije za obavljanje svakodnevnih aktivnosti.
Zakon Rappaport dodatno je produbio veliki kulturni jaz između američke i europske čarobnjačke zajednice. U Starom je svijetu oduvijek postojala izvjesna mjera zatajene suradnje i komunikacije između nečarskih vlasti i njihovih magijskih pandana. U Americi je MACUSA djelovala posve neovisno od nečarske savezne vlasti. U Europi su vještice i čarobnjaci sklapali brakove i prijateljstva s nečarima; u Americi su se nečari sve više smatrali neprijateljima. Ukratko, zakon Rappaport otjerao je američku čarobnjačku zajednicu, koja se već nosila s neobično sumnjičavim nečarskim stanovništvom, još dublje u podzemlje.
Čarobnjaštvo Amerike u 1920-ima
By J.K. Rowling
Američki su čarobnjaci odigrali svoju ulogu u Velikom ratu 1914.-1918., sve i ako pretežita većina njihovih nečarskih sunarodnjaka pojma nije imala o njihovu doprinosu. Budući da su na obje strane postojale magijske frakcije, njihov trud nije odigrao presudnu ulogu, ali izvojevali su mnoge pobjede u sprečavanju dodatnih ljudskih žrtava i nadmašivanju magijskih neprijatelja.
Ta zajednička borba nije dovela do smekšavanja stava MACUSA-e o zabrani zbližavanja nečara i čarobnjaka, pa je zakon Rappaport čvrsto ostao na snazi. Do 1920-ih se čarobnjačka zajednica SAD-a već navikla na bivstvovanje uz veću razinu tajnovitosti od svoje europske subraće, te na biranje životnih partnera isključivo unutar vlastitih redova.
Spomen na to kako je Dorcus Twelvetrees katastrofalno prekršila Statut o tajnosti ušao je u magijski jezik, pa se izraz “biti Dorcus” počeo koristiti za kretene i nesposobnjakoviće. MACUSA je nastavila strogo kažnjavati sve koji bi se ogriješili o Međunarodni statut o tajnosti. MACUSA je također imala manje razumijevanja za magijske fenomene poput duhova, poltergeista i fantastičnih stvorenja nego njezini europski ekvivalenti, jer takve zvijeri i utvare stvaraju rizik upozoravanja nečara na postojanje magije.
Nakon Velike pobune saskvoča iz 1892. godine (iscrpan opis donosi vrlo cijenjena knjiga Ortiza O’Flahertyja Posljednja odstupnica Velikog Stopala) sjedište MACUSA-e preseljeno je po peti put u svojoj povijesti, iz države Washington u New York, gdje je ostalo do kraja 1920-ih. Cijelog je desetljeća predsjednica MACUSA-e bila madam Seraphina Picquery, vještica iz Savanne.
Do 1920-ih je Škola vještičarenja i čarobnjaštva Ilvemorny cvala već dulje od dva stoljeća, te se naširoko smatrala jednom od najvećih magijskih obrazovnih ustanova na svijetu. Zbog zajedničkog obrazovanja koje ondje primaju, sve su vještice i svi čarobnjaci vješti u upotrebi čarobnog štapića.
Zakoni doneseni potkraj devetnaestog stoljeća naložili su da svaki pripadnik magijske zajednice u Americi mora nositi “dozvolu za čarobni štapić”. Namjera te mjere bila je vođenje evidencije o svoj magijskoj aktivnosti i identificiranje počinitelja prema njihovim štapićima. Za razliku od Britanije, gdje se Ollivanderov proizvod smatrao nenadmašnim, sjevernoamerički je kontinent opskrbljivalo četvero velikih tvoraca čarobnih štapića.
Shikoba Wolfe, podrijetlom iz naroda Chocktaw, prvenstveno je bila znamenita po izumu štapića s repnim perjem gromovnice (gromovnica je magična američka ptica blisko srodna feniksu). Štapići Wolfe općenito su se smatrali izuzetno moćnima, premda teškima za ovladavanje. Naročito su se cijenili među praktičarima Preobrazbe.
Johannes Jonker, čarobnjak bezjačkog roda čiji je otac bio vješt majstor za izradu ormara, izučio se za vještog majstora za izradu čarobnih štapića. Njegovi su štapići bili iznimno traženi i smjesta prepoznatljivi, jer su obično imali sedefaste intarzije. Nakon što je obavio eksperimente s nizom jezgara, Jonker se najradije odlučivao služiti dlakom mačke vampusa.
Thiago Quintana uzburkao je cijeli magijski svijet kad su njegovi glatki i obično dugi čarobni štapići počeli dolaziti na tržište, svaki sa srčikom od jedne prozirne bodlje s leđa nemani iz White Rivera u Arkansasu, koja stvara čarolije pune snage i elegancije. Strahovanje o pretjeranom izlovu nemani primirilo se kad se dokazalo da jedino Quintana zna tajni način na koji ih se može namamiti. Tu je tajnu ljuboorno čuvao sve do smrti, nakon čega je proizvodnja štapića s bodljama nemani iz White Rivera prestala.
Violetta Beauvais, znamenita majstorica za štapiće iz New Orleansa, godinama je odbijala otkriti tajnu jezgru svojih štapića, uvijek izrađivanih od drveta močvarnoga gloga. Naposljetku se doznalo da je u njima dlaka rugarua, opasnog psoglavog čudovišta koje vreba u močvarama Louisiane. Za čarobne štapiće Beauvais često se znalo reći da upijaju tamnu magiju kao vampiri krv, no mnogi su američki čarobnjački junaci iz 1920-ih odlazili u boj naoružani samo štapićem Beauvais, a znalo se da jedan posjeduje i sama predsjednica Picquery.
Za razliku od nečarskog društva iz 1920-ih, MACUSA je dopustila vješticama i čarobnjacima da piju alkohol. Mnogi kritičari te politike isticali su da su vještice i čarobnjaci zbog toga podosta upadljivi u gradovima punim trijeznih nečara. Međutim, u jednom od za nju rijetkih trenutaka vedrine, predsjednica Picquery je navodno rekla da je ionako već dovoljno teško biti čarobnjak u Americi. “O smjehovodi”, znamenito je kazala svojem šefu ureda, “nema rasprave.”
This is a reprint of a document from the now defunct pottermore.com site. JK Rowling reserves all rights in this document.